A theme of the age, at least in the developed world, is that people crave silence and can find none. The roar of traffic, the ceaseless beep of phones, digital announcements in buses and trains, TV sets blaring even in empty offices, are an endless battery and distraction. The human race is exhausting itself with noise and longs for its opposite—whether in the wilds, on the wide ocean or in some retreat dedicated to stillness and concentration. Alain Corbin, a history professor, writes from his refuge in the Sorbonne, and Erling Kagge, a Norwegian explorer, from his memories of the wastes of Antarctica, where both have tried to escape.
And yet, as Mr Corbin points out in "A History of Silence", there is probably no more noise than there used to be. Before pneumatic tyres, city streets were full of the deafening clang of metal-rimmed wheels and horseshoes on stone. Before voluntary isolation on mobile phones, buses and trains rang with conversation. Newspaper-sellers did not leave their wares in a mute pile, but advertised them at top volume, as did vendors of cherries, violets and fresh mackerel. The theatre and the opera were a chaos of huzzahs and barracking. Even in the countryside, peasants sang as they drudged. They don’t sing now.
What has changed is not so much the level of noise, which previous centuries also complained about, but the level of distraction, which occupies the space that silence might invade. There looms another paradox, because when it does invade—in the depths of a pine forest, in the naked desert, in a suddenly vacated room—it often proves unnerving rather than welcome. Dread creeps in; the ear instinctively fastens on anything, whether fire-hiss or bird call or susurrus of leaves, that will save it from this unknown emptiness. People want silence, but not that much. | Tema doba, bar u razvijenom svijetu, jeste da da ljudi sve više žude za tišinom, a istu ne mogu naći. Buka automobila, stalna zvonjava telefona, digitalne objave u autobusima i vozovima, treštavi TV setovi čak i u praznim uredima, predstavljaju neprekidne ometače. Ljudska rasa se bukom iscrpljuje, a upravo pati za suprotnim - bilo da se to nalazi negdje u divljini, negdje na prostranom okeanu ili na nekoj osami, koja je posvećena miru i koncentraciji. Alain Corbin, profesor historije, piše iz svog utočišta u Sorboni, kao i Erling Kagge, norveški istraživač, sjećajući se pustoši Antarktika, gdje su obojica htjeli da pobjegnu. Ipak, kao što gosp.Corbin ističe u djelu "Historija tišine", sada vjerovatno nije bučnije nego što je nekad bilo. I prije pneumatskih guma, gradske ulice su bile pune zagluvljućih zvuka metalnih točkova i udaranja konjskih kopita o kamen. Prije nastupanja dobrovoljne izolacije korištenjem mobilnih telefona, autobusi i vozovi su odjekivali pričom. Prodavači novina nisu tek tako ostavljali svoju robu na nijemu gomilu, već su je reklamirali na sav glas, na isti način kao što su to radili i prodavači trešanja, ljubičica i svježe skuše. Pozorište i opera su bili haos sastavljen od dobacivanja i zvižduka. Čak i na selu, seljaci su pjevali dok god su radili. Sada ne pjevaju. Nije količina buke toliko to što se promijenilo, na šta su se žalili i vijekovima prije, već silna ometanja, koja zauzimaju prostor u koji bi se mogla useliti tišina. Tu se javlja drugi paradoks, jer kada se to desi - u dubini šume borova, u goloj pustinji, u odjednom ispražnjenoj sobi - tišina se često pokaže kao uznemirujuća, više nego dobrodošla. Strah se uvuče unutra; uho se instinktivno pričvrsti za bilošta, bilo da je to pucketanje vatre, zov ptice ili šuštanje lišća, što bi ga spasilo od te nepoznate praznine. Ljudi žele tišinu, ali ne baš previše. |